. . . Samo malo sna . . .
Ja sam uništena, mrtva sam kao osoba
Pogled mi je postao toliko prazan i toliko tup
Oči mi već odavno nemaju svoga sjaja
Onaj smiješak što nekad bio je tu
Sada je prazna uspomena bez početka i bez kraja…
Ja sam rastrojena, mrtva sam kao osoba
Toliko hladna, više nema one topline
Moji tihi uzdasi toliko prazni su postali
Moje ruke toliko sada su krhke, željne zagrljaja
Sve je nekako tiho, samo naši trenuci u meni su ostali…
Ja sam tužna, toliko tužna postala sam osoba
Nema više sreće u životu mome i stvarno ne znam
Što mi je jer ne vidim svijetlo na kraju tunela
I iskreno – toliko bojim se.
Bojim se jer više nisam cijela…
Ja sam mrtva, stvarno, postala sam mrtva osoba
I žao mi je što još uvijek uz sebe želim te
Jer znam da ti uništio si me, zgazio do dna
Ali stvarno ne znam šta mi je.
Toliko umorna sam, samo želim malo sna…
Samo malo sna…
17.05.2007. u 02:08 | K | 7 | P | # | ^
. . . Život je serija pogrešaka . . . (1. dio)
Evo... javljam vam se samo da znate da nisam mrtva... Jer kučka poput mene ne umire tako lako (hahahaha)..
Šalu na stranu. Imam nekih gadnih problema u zadnje vrijeme koje još nisam spremna podijeliti s vama, nadam se da uskoro budem (kad ih rješim). Dotad, neka vas tješi misao, da se još uvijek nisam pretvorila u leš... još nisam...
09.04.2007. u 23:56 | K | 6 | P | # | ^
. . . Ljubav je poput prometne nesreće. Udare vas i obore, a potom preživite ili ne preživite . . .
Sjećate li se one bajke koju su vam sigurno pričali roditelji ili bake i djedovi ili pak netko drugi kad ste bili mali? Priča se zove Ledena kraljica...
Onako, kad sam bila mala, kao dijete, sve bajke sam doživljavala na način da sve mora završiti sretno, uvijek na kraju treba biti happy end sa završetkom otprilike: I živjeli su sretno do kraja njihovog života...
No, postoji onaj trenutak u životu svakog djeteta kad shvati da nema sve sretan kraj, da svaka ljubav ne završi sretno ili da neka obitelj bude savršena i skladna do kraja života. Razmišljajući sada od tome, uviđam da mi se tada kad sam shvatila to, srušilo sve. Uvidjela sam da život nije onako bajan kako sam ga zamišljala, da imamo puno dobrih prijatelja koji nas svi vole, da imamo svoju srodnu dušu koja nas zadovoljava u svakom pogledu.. Shvatila sam da je to sve jedna velika laž. I tada, u očima onog nevinog djeteta koje sam nekoć bila ja, sve se srušilo na tisuću komadića. I malo po malo, odrastajući, srce je otvrdnulo. Očito se tako mora pred ovim svijetom.
Što te ne ubije, ojača te, zar ne?
Mene nije ubilo saznanje da svijet nije savršen, stoga se ni ne mislim sama ubijati.
No, evo vam jedna moja pjesmica, rad moje duše. Naziv: Ledena kraljica
Na svaki šapat sada okrećem se.
Na svaku sjenu zastajem,
Nadam se da ću ugledati tebe.
Poslije tebe moj svijet promijenio se,
Bojim se svakog novog koraka
Otkad ti nisi uz mene..
Na svaki smijeh koji čujem oko sebe,
Svake oči boje neba sada,
Toliko podsjećaju na tebe.
Poslije tebe osjećaja više nemam,
Uništio u meni si sve,
Srce mi je otvrdnulo nakon laži tvojih,
Sve postalo suvišno je.
Postala sam kao ti,
Osoba s lažnim osmijehom i očima,
Izvana sam snažna
No u sebi pucam po šavovima.
Moj prijeki pogled, oči lažnog sjaja
Moja su krinka da glumim snažnu osobu
Bez srca i bez osjećaja.
Tužno u ovoj priči je to
Što postala sam savršena glumica,
Više čak ni ne glumim,
Nova ja sada postala je ledena kraljica..
Iskreno, ne mogu se sjetiti što se na kraju desilo s Ledenom kraljicom. Je li i ona imala svoj sretan završetak?
30.03.2007. u 01:24 | K | 17 | P | # | ^
. . . Čovjek je dugotrajni proces umiranja . . .
Osijećam se tako grozno.. Kao da sam dotakla dno. Oko mene samo tama i bezdan. Zar me život stvarno mijenja na gore svakim novim udisajem i isisava iz mene dio po dio preostale sreće. Je li to uopće moguće.. Biti tu i praviti se da si živ, a ne osijećati sebe kao osobu, kao čovjeka.
Nije ovo ono isto vrijeme kad sam bezbrižno kao dijete šetala ulicama i smijala se svakakvim glupostima, kad sam bila sretna. Ne znam zašto..no čini mi se kako samo nailazim na nešto što me vuče na dno, kao da me sva radost zaobilazi u širokom luku. I kad sam u društvu kao da glumim da sam sretna i polako sebe uvjeravam u to, a onda kad odem, kad budem sama, sve se crno vrati, kao da me anđeo zaogrne svojim crnim krilima i tiho mi šapuće na uho sve muke ovoga svijeta uz to podsjećajući me na moje pogreške. Kao da me namjerno vuče na dno..
Ne znam vjerujete li, no anđeli postoje.. Zaista postoje.. I tu su uz nas.. Čuvaju nas svojim velikim crnim krilima. Naši pali anđeli.. I plaču zajedno s nama. Krvave suze.. uvjeravajući nas da su problemi samo iluzija..
Samo iluzija . . . .
24.03.2007. u 20:23 | K | 7 | P | # | ^
Svaka je sekunda trenutak da promijeniš život
Dobila sam opomenu pred isključenje...
Da, znam.. Stvarno nije za spominjat ali dogodilo se.
Bili smo sa školom u Vukovaru i iskreno, bilo je grozno. Prolazit tim gradom, gledati razrušene kuće, parkove bez djece, ulice bez ljudi na njima, udisati smrt oko sebe. Ne mogu vjerovati, no otad sam toliko zamrzila četnike. Nisam ni zamišljala da uopće mogu toliko mrziti, da toliko mržnja može stati u moje tijelo. Nisam mogla shvatiti kako je moguće ubiti čovjeka gledajući ga u oči i poslije toga mirno spavati...
Ne želim se toga prisjećati, no eto, po povratku u Zagreb stali smo u Đakovo gdje smo imali sat vremena slobodno. Svi smo se razbježali na sve strane.. I nekako, napila sam se. I dobila opomenu pred isključenje. I sjebala si sljedeći izlet.
I u toj sekundi sjebala mnogo, mnogo toga.
Istina - svaka je sekunda trenutak da promijeniš svoj život, a ja nisam bistro razmišljala i u tom trenutku sam nekako uništila svoj.
Sada mi samo preostaje potruditi se nekako i zadobiti ponovo povjerenje ljudi koje sam razočarala.
No svi smo ljudi, zar ne?
Griješiti je ljudski, a opraštati božanski!
Evo vam napokon prilike da glumite Boga. Oprostite mi!!
23.03.2007. u 00:50 | K | 5 | P | # | ^
Tema posta - BOL
Čula sam predobru pjesmu od bosanske grupe SMS Samir Mujagić - Do Bola. Evo vam riječi pjesme.
SMS Samir Mujagić - Do bola
Da budes sretna,da budes voljena,
oduvijek samo to sam htio,
da nekog volis, taj neko da budem ja,
ali to nikad nisam bio,
od mene ostace znam samo sjena,
kad jednom kazes mu da za sva vremena...
REFREN
Kako cu zivjeti s tim ako ti srecu pozelim s njim a volim te do bola,
kojim cu putem do dna to samo moja dusa zna,
ranjena napukla na pola.
Kako cu zivjeti s tim ako ti srecu pozelim s njim, a ja te volim vise,
al vidim da nemam kud kad na mom srcu uzalud tvoje ime pise.
Budi mi sretna i ja cu usnama,
osmijeh na kratko da vratim,
vremena imam zivot je predamnom,
cijeli da za tobom patim,
od mene ostace znam samo sjena,
kad jednom kazes mu da za sva vremena...
REFREN 2x
I evo još jedne moje pjesme pod nazivom "Da li te boli.."
Da li te boli…
Osjećaš li kako se duša steže
Kako zrak do pluća ne dolazi
Ne nalazi put da uzmeš daha..
Da li te boli…
Čuješ li suhoporno si srce
Kako s mukom kuca
Kako jedva ispušta glasa..
Da li te boli…
Vidiš li kako svijet izgleda
U očima mojim
Svijet – tvojih ruku djelo..
Da li te boli…
Je li ti muka od proklete tišine
I ruševina srca moga
Koje poput stakla slomio si..
Da li te boli…
Da li te boli…
Uzvikni od boli da i ja čujem tvoju bol
Tvoj strah i trepet tvoj svaki..
Uzvikni od boli kao ranjeno lane
Da se nasmijem do suza što i ti
Smrtnik poput mene postao si.
Da li te sada boli…
Da li te boli..
Uživaj jer ja sada ostavljam te samog
Uživaj u toj boli…
18.03.2007. u 22:26 | K | 4 | P | # | ^
Što se događa kada suze presuše
Što se događa kada suze presuše
Kada se dah izgubi negdje u dubini
Kada srce odluči prestati kucati…
Što se događa s osobom koja odbije ići dalje
Što se događa s onime
Tko je odlučio zaustaviti vrijeme
Zastati na kiši i osjetiti kapljice na svom licu
Prisjećajući se svojih suza
Te plakati na glas da ga nitko ne čuje…
Što se događa kada krv prestane teći
Kada duša zaboli da više ne možeš disati
Što se događa s osobom koja odluči prihvatiti smrt
Kao izlaz odavde..
Što se događa s tom osobom?
Zar je moguće živjeti
Kada ti je netko oduzeo ono što najviše voliš
Kada ti je zgazio srce da ga više ne možeš čuti…
Je li moguće nastaviti živjeti
Kada te svaki pogled boli
Kada te svaki zvuk podsjeti na nešto što je bilo
I nikada više ponoviti se neće…
Što se događa kada suze presuše
Vrijedi li nastaviti ići dalje
Kada više ne postoji razlog koji te održava živim
Vrijedi li živjeti, dragi Bože…
Vrijedi li se boriti za nešto što je izgubljeno
Pokušati snaći snage i krenuti ususret suncu
Sakriti rane koje zacijeliti neće
I nasmijati se, makar na silu
Prisjetiti se umirujućih riječi
Da će sve biti kao prije
Iako ništa neće biti kao prije…
Vrijedi li nastaviti dalje
Kad ne vidiš svjetlost na kraju tunela
I ne osjećaš više išta živo u sebi
Što se događa kada suze presuše…
Vrijedi li ići dalje, dragi Bože?
10.03.2007. u 01:18 | K | 4 | P | # | ^
Ne bih
Kad izgubiš ono što te voljelo
Pa makar i na tren,
Shvatiš koliko boli svaki dio tog srca..
Shvatiš kako puno fali da bi se preboljelo.
Kad bi mi ponudili život,
Sve novo, svo zlato i dijamante
Da zaboravim, iz pamćenja izbrišem sve..
Ne bih to učinila iako ova tišina ubija
Svaki djelić okaljane mi duše.
Ne bih to učinila jer bih izdala samu sebe
Usudila bih se zaboraviti
Sve ono što je lijepo, pa i sve ono što boli.
Znam, bilo bi sve puno lakše,
Čak bi i srce prestalo da boli.
Novi život, sve novo
Značilo bi zbogom..
Svemu što sam voljela, izdala
I na tren zaboravila.
Bilo bi to previše.
Postala bih živa lutka bez ijedne uspomene
Na tebe… Ne bih to podnijela..
05.03.2007. u 11:57 | K | 6 | P | # | ^
Tamna pozadina tek munjama rasvijetljena.
U utorak mi je umro djed.. U 84. godini... Da, naživio se dosta, i bilo je nekako i vrijeme da mu smrt priđe, koliko god to glupo i bezobrazno zvučalo. Istinito je. On je uvijek govorio kao da će sutra umrijeti stoga smo se već svi navikli na te njegove riječi i nitko više nije ni vjerovao u njih. To mu je već prešlo u naviku da priča o smrti. A i nama svima je prešlo u naviku slušati te njegove riječi i one su postale toliko obične da su već izgubile i svoje značenje. A za stvarno, nitko se nije nadao tako iznenadnoj smrti.
Zadnji put sam ga vidjela u nedjelju. Otišla sam sa svojima u posjet mu i sve je bilo kao i uvijek. Još je uvijek bio veseo i nasmijan i na odlasku sam ga poljubila i rekla mu: "Vidimo se.."
Da sam barem znala da su moje riječi toliko lažne, da je to posljednji put da zajedno pričamo, smijemo se. Možda bih duže provela svoje vrijeme s njime. Možda bih nekako izmijenila ovo što se događa. Da sam barem znala.
A kad sam saznala da je umro, riječi mi nisu dolazile do mozga. Toliko sam puta ponovila rečenicu djed je umro da se ona nekako izgubila u nekoj tišini u tom trenu. Otišla sam u sobu i legla. Samo mi je ta rečenica dolazila do riječi. Suze su potekle. Roditelji su otišli s ostalom obitelji sređivati stvari oko sprovoda, a ja sam ostala sama. Suze, kao da su presušile. Ništa više nije izlazilo iz mene. No, kasnije, bila sam kod frendice i dogodilo se nešto čudno. Frendice su me nasmijavale, maknule smo se s teme moga djeda i sve je nekako išlo dobro, dok.. Spomenule su mog bivšeg što me razljutilo, i nešto je kliknulo u meni. Počela sam se derati na njih kako mogu njega spominjati u toj situaciji, kako mogu nešto loše spominjati kada sam toliko povrijeđena i treba mi netko da bude uz mene. Počela sam plakati i izletila iz stana. Došla sam doma, bacila se na krevet i počela neutješno plakati. Napokon mi je došlo do mozga da sam ga izgubila. To je to. To je kraj. Moj djed više nije sa mnom. Nikada ga više neću vidjeti živog, nikad se više neću smijati s njim, pričati o glupostima, nikad ga više neću slušati kako se žali da ga sve boli i da će sutra umrijeti, nikada više..
Danas idem sa svojima na sprovod u Bosnu gdje je djed živio i pokopat ćemo ga pokraj moje bake. Ne znam kako ću to sve podnijeti. Kako ću gledati sva ona lica na sprovodu. Mrzim spovode, stvarno ih mrzim! Ne znam kao ću sve to podnijeti. Ne znam.. Držite mi fige, koliko god to glupo zvučalo..
:)
01.03.2007. u 01:32 | K | 7 | P | # | ^
Nikad mi ljubav nije manje značila nego sada
I večeras, evo.. mali sprovod spremam
Tebi.. što sam te se usudila voljeti
Ali i sebi i svome glupome srcu
Što se nagovorilo voljeti…
Noćas, evo palim svijeću za proklete duše
Koje bježe u zaborav nekog svemira,
Bojeći se biti spomenute u tragovima suza
Što su naivne bile i povjerovale lažnim očima.
I udišem truli miris dima te svijeće
Prisjećajući se osmjeha i svih lažnih dodira,
Prokletih otkucaja svojeg srca za nekim poput tebe.
Ova suza, znaj, danas je točka na "i".
Nešto što završava na mjestu svog početka
I zakopava se u tišinu vriska moje boli
Što vjerovala sam da mogu voljeti… tebe.
Noćas uzimam pepeo svoje duše,
Prosipam ga u mrak svoga umornoga tijela
Moleći se da ju više nitko ne nađe i da ju ne traži..
Jer ja večeras gubim sebe po posljednji put
I zaklinjem se svime da ću te ponovo oživjeti
I pošteno ti se za sve osvetiti.. kunem se…
25.02.2007. u 12:49 | K | 5 | P | # | ^
Nikad ne znamo vrijednost vode dok izvor ne presuši
Svatko od nas imao je nešto.. što je izgubio. I da, boljelo je toliko da je srce pucalo na dva dijela, zrak nije dolazio do pluća već smo udisali prazninu. Samo prazninu koja je ostala poslije nas.
Ja sam prije 7 godina izgubila baku. Sjećam se, da, za vrijeme njezinog sprovoda, suze su mi kapale jedna za drugom i padale na suhu zemlju na groblju. Sjećam se da sam toliko bila tužna što je otišla, što me ostavila da sam nokte zarila u dlanove da bi me manje boljela činjenica da ju više nikada neću moći zagrliti. Sjećam se da sam zube zarila u usne jer nisam više htiela plakati. Htjela sam doći do zraka, udahnuti punim plućima, htjela sam osjetiti nešto. Ali nisam dolazila do zraka. Toga dana sjećam se u magli. Sve je prolazilo nekako sporo, nekako tiho, jadno. Više se ne osjećam kao da sam se nalazila tamo, čini se kao da sam odlutala negdje. Možda zato jer stvarno nisam htjela biti ondje. Nisam si željela priznati da se to stvarno događa. I tada, tek onog dana kada sam ju stvarno izgubila, shvatila sam što sam imala. Shvatila sam što sam imala, a više nemam.
No, nažalost, mi ljudi smo toliko prokleti da ne vidimo ono što imamo iako nam je pred nosom. Shvatimo tek što smo imali kada to izgubimo.
Zar je stvarno potrebno nešto izgubiti da napokon otvorimo oči i vidimo što smo imali?
18.02.2007. u 02:08 | K | 5 | P | # | ^
Ovo je istina o istini. Ona boli. Zato lažemo!
Istina boli.. u svakom smislu. Da ne povrijedimo neke drage ljude, spakiramo istinu u neki predivan paketić pa im je tek onda serviramo na pladnju. Da ih ne povrijedimo, lažemo ih štiteći ih od istine. No, je li to dobro? Iznova i iznova lagati, upletati se sve dublje u mrežu laži ili je bolje reći istinu onakva kakva je? Bolna i s poljedicama. Ne kažem da trebamo lagati stalno, no laž je postala svakodnevno upotrebljivana u našim životima. Stoga, ljudi - lažite i dalje. Manje će boljeti.. Ili šutite. I na taj način prikrivajte istinu. Svejedno...
11.02.2007. u 00:41 | K | 5 | P | # | ^
Cijeli svijet je pozornica na kojem svatko od nas igra svoju ulogu
Odmalena roditelji, obiteljski prijatelji, učitelji, profesori, dobri ljudi su mi govorili da nije dobro brzo odrasti i krenuti u svijet, jer svijet je pohlepan i zao, i uvijek moraš biti oprezan jer zlo čeka na svakom uglu da te zaskoči i dokrajči te. No, isto tako, govorili su i da ljudi nisu tako dobri kao što nam se činilo gledajući ih iza onih rozih sunčanih naočala koje smo nosili kao djeca. Oni njihovi dobronamjerni osmjesi, danas se čine toliko lažnima. One njihove tople oči danas su toliko hladne i staklene, bezizražajne. Što se to događa s ljudima kad odrastu, kad zakorače u svijet? Zar ih on promijeni u trenu ili su oni ti koji padnu pod njegov utjecaj?
Sada shvaćam da nije dobro vjerovati svima, jer mnogi nose te lažne osmjehe koji nas ponekad zavaraju, a kasnije dotuku. I ja sam postala jedna od njih, pala sam pod utjecaj svijeta, uzela sam masku koju mi je svijet ponudio kad sam zakoračila u njega i sada je svakodnevno nosim na licu, jer.. shvatila sam da drugačije ne mogu preživjeti ovdje. Moram glumiti svoju ulogu ako želim nešto stvarno postići i zato stavljam masku. Ostavljam vam svoju pjesmu pod nazivom Svijet bez osijećaja.
Pusa svima!
Svijet bez osijećaja
Odlazim iz ove tame
Napuštam ovaj život
Uzimam ostatke svoje duše kao podsjetnik
Da se više nikad ne vratim
I krećem u svijet bez osjećaja...
Stavljam masku na svoje lice
Zakopavam duboko svoje srce
I oglušujem se na njegove otkucaje
Ako želim preživjeti u svijetu bez osjećaja...
Brišem sretna lica iz svog pamćenja
Bacam uspomene u vatru
I trgam slike svojih sjećanja
To je jedini način da preživim
U svijetu bez osjećaja...
I ako ćeš me se ikada sjetiti
Zapamti da više ne postoji takva osoba
Da je ona odavno umrla svojom voljom
Kad je odlučila ostaviti sve iza sebe
I zakoračiti u svijet bez osjećaja.
04.02.2007. u 23:09 | K | 3 | P | # | ^
Ponekad je bolje šutjeti
Ovaj blog je otvoren isključivo da se oslobodim nekih loših misli. Nadam se da će poslužiti potrebi.
Progovoriti o svojim problemima... je li lako? Ili je možda bolje šutjeti i držati sve u sebi? Neka se svi problemi nakupljaju dok držim smiješak na licu. Neka rastu i uništavaju me dok i dalje glumim sreću, a u sebi zapravo osijećam kako trunem. Ponekad poželim vrištati, na taj način izbaciti sve što se nakupilo u meni. Ali tako ću svima pokazati da i ja imam jednu manu koju će moći iskoristiti u svoju korist. To što se nekad osijećam tako slabo.. No, odlučila sam potisnuti tu manu duboko u sebe i iskotistiti je najbolje što mogu. Shvatila sam da je ponekad bolje šutjeti i držati neke stvari samo za sebe. Da.. ponekad je bolje ne govoriti ništa. Vidjet ćemo što će biti kasnije.
01.02.2007. u 19:05 | K | 1 | P | # | ^
